Tibet - Grad na krovu svijeta

Tibet, koji mnogi nazivaju još i Zemljom snijega, jedno je od najnepristupačnijih i najskrovitijih područja na svijetu. Okružen je masivnim planinskim lancima, koji su u prosjeku visoki od 6.000 do 8.000 metara. Uprkos nepovoljnom geografskom položaju i saobraćajnoj izolovanosti, tu se potpuno samostalno razvila jedna od najvećih svjetskih civilizacija. Poznato je da su Sjeverni i Južni pol dvije krajnje tačke planete Zemlje, ali neki smatraju Tibet za treću krajnost zbog njegove nadmorske visine. Doline Tibeta se nalaze na većoj nadmorskoj visini od najviših planina u ostatku svijeta. Ovom dalekom zemljom kulture, velikih prostranstava, zemljom hramova sa pozlaćenim krovovima i isprepleteno ukrašenih manastira, dominira drevni sveti grad Lasa, čije ime u prevodu znači “Sveto mjesto”. Lasa otvara vrata ka jednom od najfascinantnijih mjesta na zemlji - Tibetanski plato, ogromno područje jugozapadne Kine na preko 4000 metara nadmorske visine.

Lasa (Lhasa) se nalazi na nadmorskoj visini od 6.000 metara i najviši je glavni grad na svijetu. Do 1959. godine Lasa je bila glavni grad nezavisne države, a pošto je Tibet došao pod kinesku upravu, danas je ona administrativno i upravno središte autonomne oblasti te zemlje. Lasa danas ima oko 200.000 stanovnika, pretežno Tibetanaca i posle aneksije naseljenih Kineza. Lasa je prepuna sakralnih spomenika, manastira i hramova koji kriju veliko kulturno i vjersko blago, kao i prebogatu pisanu baštinu ove miroljubive zemlje. Jedan od simbola ovoga grada je palata Potala, tradicionalna zimska rezidencija dalaj-lame. Ta palata nalazi se na vrhu brda Margpori (izgradio ju je 5. dalaj-lama) i jedna je od najvećih i najveličanstvenijih građevina na svijetu. U tom velikom zdanju je više od hiljadu prostorija, hramova, kapelica i dvorana i ona je danas jedan od zaštitnih znakova ovoga grada. I prije je na ovom brežuljku vjekovima bilo hramova i manastira, utvrđenja ili palata, čiju gradnju možemo pratiti sve do ujedinitelja Tibeta, kralja Songtsän Gampo, koji je vladao u 7. vijeku. Ali, 1645. godine započet je građevinski poduhvat pa je ovaj strmi brežuljak pretvoren u veličanstveno zdanje koje se sastoji od niza masivnih građevina koje kao da su urasle u njega. Veliko zdanje sastoji se od većeg broja palata, manastira i upravnih zgrada, a svaka od njih razlikuje se veličinom i visinom. Palata Potala predstavlja kulminaciju novog duha u tibetanskoj arhitekturi, koja polako počinje da se oslobađa od do tada dominantnog uticaja indijskog budističkog graditeljstva. Sama palata dobila je ime po svetoj planini Potali u sjevernoj Indiji, koja je prema indijskoj mitologiji tajno prebivalište boga Šive. Za Tibetance to ime nije nikada imalo geografsko značenje, već je poslužilo da se njime označi prebivalište Bude Avalokitešvare (Avalokiteshvara), čije reinkarnacije su dalaj-lame. Naravno da se time željelo ukazati i na to ko oličava vlast na Tibetu. Iako se najčešće pogrešno misli da je dalaj-lama duhovni poglavar Tibeta, on to nije. Njegova funkcija je u prvom redu državnička, kao i funkcija pančen-lama, koji tradicionalno vladaju u manastiru Tašilungpo (Tashilungpo) u središnjem Tibetu, blizu grada Šigatsea (Shigatse).
Poslije smrti dalaj-lame, dok se ne pronađe njegov naslednik (Tibetanci veruju da se dalaj-lame, kao i druge visoke lame, ponovno reinkarniraju u istoj funkciji), zemljom vlada regent. Dalaj-lamine prostorije su na najvišem spratu ove velike građevine - na 13. spratu, s kojeg se pruža pogled na sam grad i na obronke Himalaja. Iako se Tajlanđani možda s ovim ne bi složili, najveći zlatni kip Bude na svijetu ne nalazi se u Bangkoku, već u Lasi, tačnije, u Potali.Ovo veliko zdanje u sebi krije i najkoncizniji i najopširniji budistički kanon, stare prevode klasičnih budističkih tekstova (Kangyur) i nove (Tangyur). Svi ovi tekstovi budističke filozofije vjerno su sa sanskrita prevedeni na tibetanski, a potom opet na sanskrit, pa je zanimljivo da je ovaj drevni filozofski jezik Indije ostao najsačuvaniji upravo na Tibetu. Stoga ne čudi što su baš tibetanski monasi najtraženiji predavači sanskrita na svjetskim univerzitetima.

Uz palatu Potala, najznačajnije mjesto u Lasi je Jo-kang (Jo-khang), to jest katedrala. Pojam katedrale ovdje ne smijemo brkati sa značenjem koje on ima u katoličkim i protestantskim zemljama, već je to naziv koji su ovom zdanju dali Britanci početkom 20. vijeka, a u stvari se radi o budističkom hramu u samom centru Lase. Istorija ovog impozantnog zdanja seže sve do tibetanskog kralja Songtsän Gamp-a, koji je ovom zemljom vladao u 8. vijeku, a poznat je i po tome što je u vrijeme njegove vladavine budizam došao na Tibet.

U ovom zdanju nalazi se i najsvetija relikvija na cijelom Tibetu - Jowo Rinpoche (Dragoceni Buda), koji je tibetanskom narodu poklonila supruga kralja Songtsän Gamp-a, inače kineska princeza, ne bi li, prema legendi, na taj način otjerala demone, protivnike budizma iz Tibeta. Ova relikvija je napravljena od 24-karatnog zlata i optočena je draguljima. Pripisuju joj se mnoga čuda, a u neka od njih uvjerili su se i hršćanski misionari u 17. veku. Zanimljivo je da je tokom kulturne revolucije u Kini, kada su duž Tibeta uništeni brojni manastiri, njih preko 6.000, Jo-kang nije diran, baš kao ni palata Potala. Prema nekim izvorima, sam Mao je tražio od Ču En Laja da ove spomenike poštedi razaranja.

Lasa je, pored Potale i Jo-kanga, poznata i kao središte monaškog visokog školstva na Tibetu. Treba imati na umu da se nigdje u budističkom svijetu ne pridaje tolika pažnja obrazovanju monaha kao na Tibetu, a diplome monaških škola u okolini Lase posebno su bile na cijeni. Pored Tibetanaca, tu su se školovali i kineski i japanski monasi, kao i budisti iz Tajlanda, Burme i Koreje. Od četiri ovakve institucije na Tibetu u Lasi se nalaze tri, veliki hramovi Ganden (osnovan 1409.), Drepung (1416.) i Sera (1419.). Svaki od ovih manastira imao je po nekoliko fakulteta, gdje se studirala filozofija, logika, medicina, a najveći od njih bio je manastir Drepung, do 1959. godine najveći manastir na svijetu, sa preko 9.000 monaha. Prema procjenama, u okolini Lase do aneksije Tibeta bilo je oko 20.000 monaha. Svoje monaško obrazovanje ovdje je stekao i današnji, 14. dalaj-lama, kojem je manastir Drepung služio, baš kao i njegovim prethodnicima, i kao ljetnja rezidencija.

Zanimljivo je da aktuelni, 14. dalaj-lama ne gaji nikakav animozitet prema zemlji koja je okupirala njegovu državu; u stvari, on se nada se da će se jednog dana vratiti na Tibet i da će ova zemlja mirnih ljudi i monaha ponovno biti rasadnik duhovnosti i oaza mira, kakva je bila više od hiljadu godina.

Dalaj Lama: Tibetanci smatraju da je Tenzin Gyatso, 14-ti Dalaj Lama, živi Buda, utjelovljenje Chenrezig-a, Buda saosjećanja i njihov duhovni i građanski vođa. Tokom više od 40 godina izgnanstva, on je radio na tome da uzdigne međunarodnu svijest o Tibetu, te na promociji nenasilnih načina pomoću kojih bi Tibet ponovo stekao svoju slobodu. Godine 1989. Dalaj Lama je osvojio Nobelovu nagradu za mir za napore da se uspostavi saradnja sa Kinom kako bi se pronašlo rješenje problema i postigao mir na Tibetu. Kroz rad Dalaj Lame, Ujedinjene Nacije su pozvale Kinu da razmisli o tome da se tibetanskom narodu omogući pravo na samoopredjeljenje.

Tibetanska lađa
Jak, tibetansko goveče, sigurno je najvažnija životinja u ovoj zemlji. Nevjerovatno izdržljiv i otporan na hladnoću, koristi se za vuču, nošenje tereta, daje jako, punomasno mlijeko od koga se prave sir i maslac, koji su, uz ječam, osnova ishrane Tibetanaca. Od dlake i kože se prave odjeća, čizme i šatori, a osušena jakova baljega koristi se kao gorivo. Kada bi mogli, Tibetanci ne bi ni koristili jakovo meso u ishrani, ali posna zemlja ne daje im mogućnost izbora. Jakovo meso se jede, ali zato su mesari i čamdžije (čamci se prave od jakove kože), uz dozu hipokrizije, najpotcjenjeniji ljudi na Tibetu.

Zemlja osmijeha...
I pored veličanstvene prirode, fascinantne religije, izuzetnih građevina, smijeh je osnovni utisak koji putnik ponese sa Tibeta. Nije slučajno da se rijeka koja protiče kroz Lasu zove Srećna rijeka, nevjerovatno je da na mjestu gdje se tako teško živi ima toliko radosti. Tibetanci strance tretiraju kao drage goste, otvoreni su i ljubazni, i nije rijedak prizor da im prilaze na ulici, ljube ih i zahvaljuju što su došli u njihovu zemlju.

...i bijede
Mnogi će sigurno pomenuti da su Tibetanci prljavi, da je higijena u njihovim naseljima katastrofalna, da su im neki običaji čudni i primitivni. Zaboravlja se da prirodno okruženje određuje navike i običaje. Najbolji primjer je "nebeska sahrana" – Tibetanci svoje mrtve ostavljaju na posebnim mjestima, isječene u komade, da ih pojedu lešinari. Kosti se zatim istucaju i prah baci u vjetar. U zemlji u kojoj plodnog tla ima malo, gdje je drvo rjeđe od zlata, koji bi prikladniji način sahrane mogao biti smišljen od ovog povratka prirodi, ma kako to bilo kome sa strane izgledalo?

Higijenski standardi na Tibetu se vjekovima nisu mnogo promijenili, ali teško je očekivati od ljudi koji žive u takvoj klimi da se kupaju često. Dok se u "našem" svijetu obavljanje fizioloških potreba odvija u samoći, na Tibetu se to često radi na otvorenom prostoru. Javni toaleti u usputnim postajama nemaju pregrade i liče na društvene klubove u kojima korisnici puše, čitaju novine i razgovaraju sa susjedima.
Preuzeto sa www.caffemontenegro.info